...KRAJ...
|
Ovo je samo kraj i ništa više od toga.. Žao mi je, no odlučila sam zatvoriti i ovaj blog. Da vas ne rastužim potpuno, možete čitati moj novi blog sa pričom o Almi Wood u sadašnjosti ovdje. Pusa svima... :) |
04.02.2007., nedjelja
...KRAJ...
20.12.2006., srijeda
Iznenađenje...!
|
I naravno, od tate nisam saznala ništa. "Alma i ja ne razgovaramo godinama. Pa, kome ćeš vjerovati više, meni ili Snapeu?" bile su jedine riječi koje mi je rekao na moju tvrdnju da je on u nekom dosluhu s Almom. Pred kraj treće godine usred ručka mi je doletjela sova s pismom. Ubrzo je i Ryan dobio pismo. Otvorila sam ga i počela čitati. Nina, moraš me poslušati! Čim ti satovi završe, odi s Ryanom i Adamom u Sobu potrebe. Sakrijte se tamo i ne izlazite dok ne dobite neki znak. Moraš me poslušati! Učini što sam ti rekao. Ryan, Adam i ti poslije satova odite u Sobu potrebe. Voli te, tvoj tata, Alan Wood Preletjela sam pogledom još jednom preko pisma dok mi je srce ubrzano kucalo. Pogled mi se tad susreo s Adamovim i oboje smo se ustali od stola. Krenuli smo prema stolu Hufflepuffa kad nam je ususret došao Ryan. "Jeste li i vi dobile Alanovo pismo?" upitao nas je Ryan mašući svojim pismom ispred naših lica. "Da. Dođite obojica." rekla sam im i krenula prema izlasku iz Velike dvorane. Krenuli smo prema mramornim stubama i odmaknuli se od neke grupice Ravenlawa koji su išli na ručak. "Što je Alan, Nina, mislio pod time da odemo odmah poslije satova u Sobu potrebe? Zar će se nešto dogoditi?" započeo je Ryan. "Ne znam.. Otkud bih ja to trebala znati!?" "Pa hoćemo li napraviti to što je rekao?" upitao je Adam. "Naravno da ćemo ga poslušati! Ako nam je rekao da odemo tamo, ići ćemo!" zaurlao je Ryan na što su se neki Gryffindori okrenuli u našem smjeru. "Hoću reći.. Ako se nešto večeras treba dogoditi, bolje da ga poslušamo." nastavio je tiše. I poslušali smo riječi moga oca. Odmah, nakon što su satovi završili, Adam i ja smo krenuli iz staklenika gdje smo imali Travarsvo prema Sobi potrebe. Ryan nas je već tamo čekao. "Već sam se pitao gdje ste." započeo je. "Sproutova nas je zadržala. Morali smo istiskivati gnoj. Bilo je odvratno." rekao je gadljivo Adam. Otišli smo u Sobu potrebe i bili tamo, čini se, nekoliko sati. Iščekivali smo što se može dogoditi, no ništa se nije događalo. "Već je sigurno prošla ponoč." rekao je Adam. "Daj, Nina, idemo odavde." "Ne! Ne idemo odavde." uhvatila sam ga za rub pelerine. "Moj tata je rekao da budemo ovdje! Onda ćemo i..." Nekakav šum je prekinuo našu prepirku. Svi smo zašutjeli i načulili uši kako bismo mogli zapaziti otkud dolazi. Tada smo začuli neke glasove iz ogromnog ormara u blizini. "Nott, Malfoy je rekao da je ovo pravi put. Još samo malo i izaći ćemo." Ryan i ja smo isti tren pogledali Adama kad smo začuli njegovo prezime Nott. On nas je također zbunjeno gledao, kad su se odjednom vrata ormara širom otvorila i iz njega je izašao netko u crnoj kukuljici. Svi troje smo se ukipili na mjestu. Čvrsto sam prstima obuhvatila štapić i u svakom trenu bila spremna upotrijebiti ga. Iza čovjeka u kukuljici je onda iz ormara izašla i druga i treća osoba i počele nam prilaziti. Bez razmišljanja sam podignula štapić, uperila ga u onu osobu koja je prva izašla iz ormara i zaurlala: "Avada kedavra!" Mlaz neke zelene svjetlosti je krenuo prema osobi u kukuljici, a onda se pretvorio u paru. "Nina, zar bi ubila svoga vlastitoga oca?" rekla je sa smiješkom osoba u kukuljici, a onda ju skinula sa sebe i bacila na pod. To je bio.. moj tata. |
06.08.2006., nedjelja
Expecto Patronum
|
Na trećoj smo godini počeli učiti Patronuse na Obrani od mračnih sila. Sijećam se jednog trenutka koji mi se urezao u pamčenje. Tada je Obranu predavao Snape. Taj smo sat imali s Hufflepuffima. "Danas ćemo učiti o Patronusima." govorio je Snape "Može li mi itko reći nešto o.." I ruka neke Hufflepuffke je poletjela u zrak. "...Patronusima?" dovršio je Snape. "Očito i u ovom razredu imamo jednu Grangericu." rekao je tiho no svi smo ga čuli. "Da, gđice Farrow?" protisuo je kroz zube. "Patronus je neka vrsta pozitivne sile, projekcija upravo onih stvari kojima se dementor hrani - nade, sreće, želje za opstankom - ali njega ne može obuzeti očaj kao prave ljude, pa mu dementori ne mogu ništa." odrecitirala je djevojka. "Baš kako bi Remus Lupin rekao." promrmljao je Snape. "No, nedovoljno dobro. Samo 5 bodova za Hufflepuffe." "Ali, profesore, zar nisu Patronusi na razini ČAS-ova?" pitala je druga djevojka. "Gđice Swann, tko ovdje određuje plan nastave? 10 bodova manje za Hufflepuffe." Djevojka se skoro rasplakala, no Snape se nije obazirao na nju. Samo je nastavio sa satom. "Sada ćete si svi zamisliti da se najviše bojite dementora." govorio je Snape. "A ako ne možete zamisliti, mogu dovesti pravog dementora, ako hočete?" pogledao nas je a kad je uočio preplašena lica samo se otrovno osmjehnuo. "Dobro, krenimo dalje." Ostatak sata smo vježbali inkataciju Expecto Patronum. Adamu je čarolija najbolje išla. Njegov Patronus je imao jasan oblik pume. "Odlično, gospodine Nott." obratio se Adamu. "10 bodova sa Slytherine." Adam se osmjehnuo, dok smo se Ryan i ja i dalje mučili s parom koja je dolazila iz naših štapića. Pred kraj sata, ta para je počela dobivati neki oblik. I napokon.. "Expecto Patronum." uzviknula sam kad je para iz mog štapića počela dobivati oblik. Oblik jednoroga. "Gđice Brown, zar nema vaš bauk oblik jednoroga?" "Da, profesore, ima." odgovorila sam. "Čudno, stvarno čudno." osmjehnuo se Snape. "Ličite svojoj teti Almi više nego što mislite." i otišao je. Zvono za kraj sata se oglasilo, a ja sam i dalje gledala za Snapeom. Što je trebalo značiti ono da ličim Almi Wood više nego što mislim? Zna li Snape nešto o Almi što bih trebala znati? "Nina, idemo!" prekinuo me u razmišljanju Adamov glas. "Hajde požuri, zakasnit ćemo na ručak." Nekako sam otišla na ručak, no cijelo su me vrijeme mučile Snapeove riječi: Ličite svojoj teti Almi više nego što mislite. Snape nešto zna. A ja to moram saznati. Nakon zadnjeg sata toga dana, zaputila sam se u Snapeov kabinet. Ni Ryanu ni Adamu nisam rekla što mi je na umu. Kad sam pokucala na vrata tamnice Snapeova kabineta, čula sam njegov glas: "Uđite." Kad sam ušla, sjedio je za stolom nešto pišući na pergament. Podigao je pogled i rekao: "Izvolite sjesti, gđice Brown. Što vas je navelo da dođete ovdje?" "Profesore, zanima me ono što ste rekli o meni i mojoj sličnosti s Almom." Snapeovo lice se iskrivilo u njegov dobro poznati osmijeh: "Nemam vam ništa reći o vašoj teti Almi." "Ja mislim da štošta toga imate." izletjelo mi je bez razmišljanja. "Pripazite na rječnik, gđice Brown..Wood." naglasio je moje drugo prezime. "To što ste u mojem domu ne znaći da se možete ponašati prema meni kako hočete. "Oprostite, profesore. No, bila bih vam zahvalna kad biste mi rekli nešto o mojoj teti." "Ako vas toliko zanimaju sličnosti s Almom Wood, pitajte svoga oca. On i vaša teta su u jako dobrim odnosima." rekao je Snape nasmiješivši se. "Kako to mislite da su moj tata i.." "Ovaj razgovor je završen, gđice Brown." povisio je glas. "Možete ići." Ustala sam se sa stolca i izašla iz njegova kabineta. Što je mislio pod time da su tata i Alma u dobrim odnosima? Pa oni ne razgovaraju godinama! Ili mi tata možda nešto prikriva? |
05.08.2006., subota
Soba potrebe i iznenadna smrt
|
Prva godina u Hogwartsu zanimljivo je započela. Adam Nott, moj najbolji prijatelj kojeg poznajem oduvijek i ja upali smo u dom Slytherina, dok je naš najbolji prijatelj Ryan Avery upao u dom Hufflepuffa. Ta razdvojenost domova nas nije previše spriječila da se i dalje družimo. Glavna zanimacija nam je bila pronaći Sobu potrebe o kojoj mi je pričala mama. Njoj i njezinim prijateljima je mnogo puta poslužila kao mjesto gdje bi se održavali sastanci smrtonoša. Još se sijećam Adamovog, Ryanovog i mog razgovora. "Nina, zar ti stvarno misliš da ćemo mi naći tu nepostojeću Sobu potrebe?" pitao me Adam za vrijeme jednog od naših pokušaja u traženju Sobe. "Soba potrebe postoji!" rekla sam mu. "Samo što je.. skrivena." Adam nije odustajao: "Već ju skoro cijelu godinu tražimo i nismo ju našli." "Ako ne želiš, možeš odustati, Adame. No, budi siguran da ćemo ju Ryan i ja ubrzo pronaći." "I tada ti nećemo reći gdje je." nadodao je Ryan. Ryan je uvijek znao reći pravu stvar u pravo vrijeme. Adam nas je neko vrijeme zamišljeno gledao, a onda nastavio s nama tražiti. Već se približavao kraj prve školske godine, a mi i dalje nismo našli Sobu potrebe. Već sam polako sumnjala u to da postoji. No, jednog dana, dok smo Adam i ja išli u Hufflepuffsku društvenu, uočili smo Harryja Pottera kako nešto sumnjivo luta po hodnicima. Naravno, Adam i ja smo krenuli za njim. Pratili smo ga i odveo nas je do Sobe čija su se vrata odjednom pojavila u zidu. Odmah smo shvatili da smo napokon našli Sobu potrebe. Nikad nisam mislila da ću za išta biti zahvalna Potteru, no nikad ne reci nikad. Prva godina je brzo zavšila pa je i tako brzo započela moja druga školska godina u Hogwartsu. Za jednog proljetnog dana dok smo Adam, Ryan i ja bili u knjižnici i pisali zadaću iz Preobrazbe, prišla nam je profesorica McGonagall. "Gospodine Avery.." obratila se Ryanu. "..Molila bih vas da krenete za mnom." Svi smo se začuđeno pogledali, a onda krenuli za McGonagallicom do ravnateljevog ureda. Adam i ja smo pričekali Ryana pred kipom vodorige dok je on išao u Dumbledoreov ured. "Adame, što misliš, što se događa?" pitala sam Adama. "Ne znam." odvratio je zbunjeno. "Stvarno ne znam, Nina. Ali čini se da je nešto ozbiljno." I bilo je oziljno. Nedugo zatim, iz ureda je izašao Ryan blijedog lica. Nije ni primijetio mene i Adama. "Ryane, što ti je?" pitala sam ga na što je podigao pogled. Samo je kratko odgovorio: "Mama mi je mrtva." Za nekoliko dana svi učenici su saznali da je Ryanov otac ubio Ryanovu majku. Nitko osim Adama i mene nije znao potpunu istinu, a istina je bila da je Ryanov otac koji je bio smrtonoša, ubio svoju ženu jer je izdala Voldemorta i htijela napustiti smrtonoše. Nedugo zatim, Ryanov otac je završio u čarobnjačkom zatvoru Azkabanu, no kad se dogodio masovan bijeg iz Azkabana, on je nestao. Od završetka druge godine, Ryan je bio u domu, no pred sam početak naše treće godine u Hogwartsu, moj tata ga je posvojio. Otad je Ryan živio sa mnom i mojim tatom. Nikad nismo spominjali Ryanove roditelje kako ga ne bi podsjetili na taj stravičan događaj, no to je u zadnje vrijeme bilo sve teže, budući da su u raznim novinama, najčešće u Proroku, objavljivane vijesti poput onih da je Avery, s još nekoliko smrtonoša ubio neke bezjake. Iako Ryan nikad to nije pokazivao, znala sam da mrzi svoje prezime, prezime smrtonoše.  Ryan Avery |
15.07.2006., subota
Lice s munjolikim ožiljkom
|
Kako je sada završila moja peta godina u Hogwartsu, preko ljeta ću vam opisati što se događalo u proteklih pet godina. Tako ćete i saznati mnoge stvari o meni, pa.. krenimo. Nedugo prije početka mog školovanja u Hogwartsu, umrla mi je mama, po kojoj sam i dobila ime - Nina Brown. Iako mi je puno ime Nina Alma Wood Brown, ime svoje tete pokušavam izostaviti, budući da ju je moja mama mrzila. Svoju tetu nikad nisam upoznala, ali sam ju na neki način poznavala kroz priče svoje mame. Iz svih tih priča prema Almi Wood dolazila je samo mržnja koju sada osijećam prema njoj. Ne znam zašto, no na neki način Almu sam krivila za smrt svoje mame. Tata me je uvijek razuvjeravao u tome i često bi mi govorio da sam slika i prilika svoje tete. Mrzila bih kad bi to rekao. I stoga sam učinila nešto što će me za cijeli život obilježiti kao različitu od svoje tete. Kako sam znala da su mi oboje roditelja smrtonoše, što je i moja želja kad odrastem, zamolila sam Onoga-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti da me na neki način obilježi kao različitu od Alme Wood. I uslišio je moju molbu. Dao mi je vječni život - jednorogovu krv. Kad sam ju popila, znala sam da otada nitko više neće moći reći da su Nina Brown i Alma Wood slične... Onaj dan kad sam kretala na peron 9 i 3/4 vidjela sam njega. Slavnog Harryja Pottera, koji se proslavio time što je kao beba na prevaru "pobijedio" Gospodara Tame, i njegov fascinantni ožiljak u obliku munje na čelu koji je bio jedini vidljivi znak njegovoj slavi. Tada je kretao na 4. godinu školovanja u Hogwartsu. "Je li to slavni Harry Potter?" pitala sam tatu ne skrećući pogled s njega. "Da, to je on." potvrdio je tata. Odonda sam znala da kad odrastem želim sigurno postati smrtonoša. Prije nego što sam ušla u Hogwarts express tata mi je šapnuo na uho: "Ne brini u koji te dom klobuk razvrsta. Voljet ću te jednako." Po dolasku u Hogwarts najviše me fascinirala Velika dvorana. Čekajući na svoj red u razvrstavanju domova klobuk me ostavio za zadnju poslije nekog Huffelpuffa.. "Wood Brown Alma Nina" rekao je. "Radije bih samo Brown Nina." promrmljala sam dok mi je McGonagallica stavljala klobuk na glavu ozbiljnog izraza lica. Neko vrijeme klobuk je nešto mrmljao u smislu: "Još se sjećam tvoje tete Alme Wood. Jako pametna cura. Smjestio sam ju Gryffindore, a ni tvoj otac nije bio lošiji, Slytherin pravi. Ubacit ću te u Gry.." i prije nego što je klobuk išta do kraja rekao, pogled mi je stao na licu s munjolikim ožiljkom. Grimizna pelerina i značka Gryffindora su kao da su se sjajile na njemu. On i djevojka kuštrave kose do njega su se veselo smijali nadajući se mom dolasku u njihov dom. Istog trenutka sam znala da ne želim biti u domu Gryffindora s Harryjem Potterom. "Slytherine!!!" zaurlao je klobuk nakon što se nakratko zakašljao. Za Gryffindorskim stolom je nastala kratkotrajna tišina dok je stol za kojim su sjedili učenici u pelerinama zelene boje urlao od veselja. McGonagallica mi je skinula klobuk s glave i zaputila sam se za svoj stol te sjela kraj Amande Harrison koju sam već ranije upoznala u Hogwarts expressu. Ravnatelj Dumbledore nam je rekao kako je Hogwarts ove godine počašćen što se u njemu održava Tromagijski turnir. Nedugo nakon njegovog govora su došli i učenici dviju škola koje su sudjelovale na turniru. Nakon gozbe Amanda, ja i još nekoliko učenika krenuli smo u tamnice. Pri izlasku vidjela sam Pottera s društvom kako raspravljaju o najboljem načinu da ubace svoje ime u Plameni pehar kako bi se natjecali na Tromagijskom turniru. Nisam znala da Potter krši pravila, no očito sam se prevarila. Znala sam da je moja prva godina u Hogwartsu zanimljivo započela. |
14.07.2006., petak
Nina Alma Wood Brown
|
Da se predstavim. Moje puno ime je Nina Alma Wood Brown, no ne volim da me tako zovu. Radije bih da sam samo Nina Brown, kao moja majka koja je nažalost sada mrtva. Ime svoje tete Alme Wood pokušavam izostaviti budući da ju mrzim, barem me je mama naučila mrziti ju. Živim s tatom u kući nešto odaljenoj od Londona. S tatom Alanom ne razgovaram mnogo o mami budući da ga boli svako sjećanje na nju. No, dobro znam da su oboje bili smrtonoše. Dobro, moj tata je još to, iako pokušava to sakriti. No, dobro znam za njegov Tamni znamen koji ima na podlaktici. Vratimo se na mene. Imam 16 godina i idem na 6. godinu školovanja u Hogwartsu. Imam dugu smeđu kosu i zelene oči, visoka sam 168 cm (ako je to važno). Najdraži predmet mi je Čarobni napitci, a najgori Proricanje i Travarstvo. Patronus mi je u obliku jednoroga kao i bauk no ne shvaćam zašto. Na neki naćin ih se bojim, ali mi ulijevaju i sigurnost.  This is me... P.S. Ne prestajem s pisanjem bloga Alma Wood |
